
Bez obzira na cilj – snagu, mišićnu masu, izdržljivost ili zdravlje – telo napreduje isključivo kada je izloženo stimulusu koji prevazilazi njegov trenutni kapacitet. Ovaj koncept je u nauci poznat kao princip progresivnog opterećenja, prvi put sistematizovan još početkom 20. veka, a danas potvrdjen brojnim istraživanjima iz oblasti fiziologije vežbanja.
Mišićno i nervno tkivo se prilagodjavaju stresu. Ako je stres uvek isti, adaptacija prestaje. Zato trening mora da se menja – kroz povećanje opterećenja, broja ponavljanja, serija, učestalosti, gustine treninga ili kroz smanjenje odmora. Progresija nije sinonim za stalno dodavanje kilograma na šipku. Ona je plansko i kontrolisano povećanje zahteva.
Istraživanja pokazuju da su male, dosledne progresije efikasnije i bezbednije od naglih skokova u intenzitetu. Nervni sistem ima ključnu ulogu u ranim fazama napretka, dok se mišićna hipertrofija javlja kao dugoročnija adaptacija.
Zbog toga program bez jasno definisane progresije vodi u stagnaciju, bez obzira na napor.
Važno je naglasiti da progresija mora biti individualna. Nivo iskustva, starost, oporavak i stres van treninga direktno utiču na brzinu adaptacije. Cilj nije maksimalno opterećenje, već optimalno opterećenje koje telo može da podnese i od kojeg može da se oporavi.
Progresivno opterećenje nije agresija nad telom.
To je razgovor sa njim – postepen, strpljiv i dosledan.

Trener
Apsolvent na fakultetu za sport i fizičko vaspitanje
